Poznati hrvatski redatelj, koji je bio asistent režije na Univerzijadi 1987. godine, kaže da je Univerzijada promijenila lice Zagreba, donijela živost, vratila ljude na ulice, dala nadu u neko bolje vrijeme… ‘Moja očekivanja od Europskih sveučilišnih igara su slična’, kaže docent na Akademiji dramske umjetnosti i najavljuje brojna događanja, od folklora do klasičnih koncerata, klupskih događaja, radionica, novih filmskih prostora, predstava, izložbi, uličnih manifestacija…

Na Univerzijadi 1987. radili ste kao inspicijent, tada još u studentskim danima, kakvo vam je to iskustvo bilo? Što ste tada najviše naučili i koji su vam bili najveći izazovi?

Radio sam kao inspicijent jer je to došlo sasvim slučajno. Naime, bio sam asistent režije. I to svih redatelja. Paolo Magelli je bio glavni redatelj i autor, pa zatim, Ivica Boban, Milko Šparemblek, Damir Zlatar Frey, bili su tu i Frano Parać i Igor Kuljerić i deseci umjetnika, možda nikad poslije tako spojeni. Tih sam godinu dana i nešto više jurio s jednog mjesta na drugo, skupljao sve moguće informacije, znao sve o svim grupama, scenama, glazbi, kostimima, sigurnosti. Bilo je sve zajedno i više od 13.000 sudionika. I tako je došlo do toga da u jednom trenutku nitko nije imao u glavi baš sve. Od polaska autobusa iz svih krajeva grada, dolaska na stadion, odijevanja kostima, ulaska, izlaska, odlaska, sekundi, minuta, svega. Čak sam sa štopericom u ruci trčao pokraj Dražena Petrovića kako bi naučio točno na koju glazbu pali baklju. Logično je da sam postao inspicijent. Policija me nije pustila sa stadiona dva dana prije otvaranja, kako mi se ne bi nešto dogodilo jer sam jedini mogao voditi priredbu. Spavao sam u uredu, pokriven zastavom Univerzijade, koju su onda sutradan morali hitno iznova glačati. No to je bilo fenomenalno iskustvo.

Velik je sportski događaj iz 1987. podsjećao na Olimpijske igre, koja je bila ideja vodilja i što vam je najviše ostalo u sjećanju?

Nisu Olimpijske igre bile misao vodilja. Nešto sasvim drugo. Duško Ljuština okupio je fantastičan tim, najbolje umjetnike na svojim poljima tada u Hrvatskoj. Ideja je bila napraviti nešto novo, nešto što nije slet, nešto što će obilježiti Zagreb, predstaviti Hrvatsku, okupiti sve moguće mlade ljude, od glazbenika, plesača, djece, profesionalaca, glumaca u jedan čin, otvaranja, na putu mira i zajedništva. Univerzijade se nitko ne sjeća po sportskim rezultatima jer su oni tu u drugom planu. Univerzijada je promijenila lice Zagreba, donijela živost, vratila ljude na ulice, dala nadu u neko bolje vrijeme, otvorila se mladima…Kad su se prvi put pojavile goleme lutke iz hrvatskih pokladnih običaja na stadionu, uz glazbu Igora Kuljerića, s plesačima iz pet baletnih trupa nismo mogli vjerovati, pa kad su djeca sastavila Zagija na travnjaku, nekih 2000 djece, pa kad su se oni fantastični Damirovi šestinski kišobrani otvorili, a po njima rasvjeta dovezena iz Engleske, ma fenomenalno. Ima toliko trenutaka koje pamtim i koje nikad nisam zaboravio…Recimo, Vlatko Stefanovski koji solira tango na koji su plesala sasvim mala djeca…Nikad neću zaboraviti viziju i energiju s kojom nas je Ljuština okupio. A tu je i moja noćna vožnja biciklom po tada još zatvorenom Trgu bana Jelačića. Nigdje nikoga, trg gotov, tri ujutro, sve rasvijetljeno, ja sretan i ponosan… Pa prvi posjet Jarunu…

Gledatelji spominju veliku loptu globus koju su sudionici sleta gurali travnjakom stadiona? Kažu da je to bila vaša ideja? Gdje je lopta poslije završila?

Pa da, htio sam da napravimo veliku loptu, kao zemaljsku kuglu i da je okolo guraju klaunovi, da se klinci igraju tom našom lijepom planetom. I Paolo je prihvatio. Tri puta su radili kuglu, stalno im je pucala, da bi napokon uspjela. Bila je jako velika. Polijepili smo po njoj i staniol i ogledala i onda uperili reflektore, klaunovi su bili oko nje, bilo je vrlo zgodno. Poslije je ta kugla još barem petnaest ili dvadeset godina stajala kao neka skulptura, tamo pored Doma sportova. Čak su joj i postolje napravili i cvijeće posadili. Dakle, imali smo jednu kuglu u Zagrebu prije Kožarićeve i ove sada pred Muzičkom akademijom. Onda je naravno, pukla i nestala u sjećanju.

Kako komentirate Univerzijadu u kontekstu života mladih, volonterstva, suradnje, entuzijazma te izgradnje Zagreba?

U razgovoru s nekadašnjim volonterima stalno se provlači priča o Zagrebu prije i poslije Univerzijade. Kažu da je Univerzijada mnogo toga promijenila – nabolje.

Kakva su vaša očekivanja od EUG-a Zagreb – Rijeka 2016.?

Univerzijada 1987. je promijenila sve. Ne zaboravimo da je Zagreb postao novovalni, da je sve bilo puno sjajnih mladih ljudi, pisaca, novinara, umjetnika, bendova. Građanima se počeo vraćati onaj zaboravljeni duh građanstva, mira, snošljivosti, suradnje…Investicije su bile doista goleme i poslije toga nikad više nije bilo tolikog ulaganja u javne i kulturne institucije. Građani su to prepoznali, volontera je bilo i previše, svi su željeli sudjelovati na Univerzijadi. Grad je procvjetao, a atmosfera na otvorenju je bila fantastična, sjećam se komentara, suza. Nekako je bilo pobjednički.

Moja očekivanja od EUG-a ove godine su slična. Naravno, nismo ni blizu sa sredstvima koja se mogu potrošiti na takvu manifestaciju, ali danas je i drukčije vrijeme. Mladi su sve svjesniji da se sve doista ne može mjeriti novcem, a na to nas isključivo tjera svakodnevica, od politike do gospodarstva. Mislim da je naš zadatak samo ubaciti dobru iskricu. Zagreb, kao grad koji je doista sjajna turistička destinacija i čiji građani znaju napraviti dobru atmosferu, treba samo dobar poticaj. Nevjerojatne se stvari događaju u posljednje vrijeme i veliki sam optimist što se tiče mojeg grada.

Moramo biti hrabri i neopterećeni bilo čime i otvoriti se mladim ljudima. Pa dolazi nam oko 5000 studenata s više od dvije stotine sveučilišta. To su ljudi koji će preuzeti ovu umornu Europu, to su ljudi s kojima ćemo izmijeniti poruke koje će obilježiti ovaj naš svijet u sljedećih nekoliko desetljeća. Nije to mala stvar imati ih sve zajedno na okupu. Mnogo su važniji od bilo kojeg današnjega elitnoga političkoga europskog skupa. Europske ideje su se zamorile, zatvorene su, ideološki, nacionalno, razjedinjene. Zašto baš Zagreb ne bi poslao tu poruku – dosta više s tim podjelama, podijeljeni smo više nego ikad, a zagovaramo neki zajednički svijet!

S obzirom na vaš studentski angažman na Univerzijadi, planirate li studente uključiti u režiju?

Da, svakako, s Akademije dramske umjetnosti, s Tekstilno-tehnološkog fakulteta, s Likovne akademije, Muzičke akademije, s Odsjeka za scenografiju na riječkom sveučilištu…Što više to bolje…

Poznati ste kao majstor opera i spektakla, kakav je spektakl predviđen na ceremoniji otvaranja  i zatvaranja? Koliko će sudionika biti uključeno?

O tome doista ne bih mnogo govorio. Samo želim reći da neće biti nikakav slet, da ćemo nastojati nemati klasičan obrazac – red slika, red protokola, red marširanja sportaša. I to je poruka, naime na svim tim velikim sportskim natjecanjima u otvaranjima se itekako nastoji prikazati neko zajedništvo i sloga, pa to postaje naporno jer nije istina. Ovi naši studenti trebali bi pokazati da imaju svoju priču, neopterećenu tim ideološkim obrascima.

Na koji način planirate predstaviti Zagreb, a kako Rijeku?

Pa angažiranjem najboljih ljudi koje znam za takve stvari u Zagrebu – Larise Lipovac, Willema Miličevića, Mateja Meštrovića, isto tako i iz Rijeke. Neće biti na otvorenju nešto posebno zagrebačko jer je u to vrijeme Zagreb prepun događaja. Turistička zajednica grada, kao i Ured za kulturu Grada Zagreba, pripremili su fenomenalne programe. Pretpostavljam da će i Rijeka učiniti isto. Tih će deset dana Zagreb biti fantastično mjesto za dobar provod. Događaji su osmišljeni prema svim mogućim lokacijama, bit će programa za sve, od folklora, do klasičnih koncerata, klupskih događanja, radionica, novih filmskih prostora, predstava, izložbi, uličnih manifestacija…

Hoće li ceremonija na EUG-u Zagreb – Rijeka 2016. biti skromnija nego Univerzijada s obzirom na financijsku situaciju?

Hoće. Mnogo, mnogo skromnija. Ali to i nije tako važno… Bit će to jedan veliki party.

Koji vas je redateljski angažman dosad najviše obilježio i zbog čega?

Na ovo pitanje vam ne mogu odgovoriti na manje od deset kartica teksta jer svako vrijeme, svaki novi događaj, svaka nova predstava, grad, zemlja daju nešto što ugradiš u sebe, pa si onda eto, obilježen. Mogu samo reći da se upravo zbog toga osjećam kao da sam na početku i da nakon stotinjak predstava, više od dvije stotine različitih događaja još mi ništa nije dosadilo. A dosadnih stvari se i ne prihvaćam.

Kako na vas utječe rad s mnogo studenata, vraća li vam sjećanja na vaše studentske dane i Univerzijadu?

Docent sam na Akademiji dramske umjetnosti predajem glumu. Radim svakodnevno sa studentima. To me beskrajno veseli, pa tako ja i nisam otišao iz svojih studentskih dana.

____________________________

Marina Šimunić/UniSport magazin br. 3 (https://issuu.com/unisporthr/docs/unisport3)