Kako se Europske sveučilišne igre bliže kraju, sve više razmišljam o vremenu koje sam provela ovdje, bogatim iskustvima koje sam doživjela, kako tijekom Igara, tako i u slobodno vrijeme, i koliko je na mene pozitivno utjecalo iskustvo volontiranja.

U protekla sam tri tjedna izvještavala, gledala utakmice, istraživala, upoznavala nove ljude iz svih krajeva Europe, a svaki dan bih naučila nešto novo. Porijeklom sam iz Škotske i Zagreb je drukčiji od mog zavičaja, stoga sam uživala upoznavajući grad. S obzirom da sam studentica arhitekture, putovanja mi pružaju priliku da otkrivam novu, dosad neviđenu arhitekturu, i to je aspekt Zagreba kojem sam se posebno veselila.

Prvo što sam primijetila u urbanom tkivu grada je obilje parkova i zelenih površina. Zagreb vrvi velikim parkovima i stablima posađenima uzduž ulica, grad jednostavno odiše životom. Primijetila sam to već prvi dan Igara, nakon što sam izvještavala s ženske nogometne utakmice u Zagrebellu. S obzirom da je Zagrebello svega petnaest minuta od studentskog doma, otišla sam tamo pješke, kako bih mogla vidjeti izbliza blokove stambenih zgrada izgrađenih u vrijeme socijalizma. Otkrila sam da je između građevina mnogo zelenog prostora, koji stanarima služi kao idealan rekreacijski prostor, a također sprječava prezasićenost prostora betonskim blokovima.

Proučavajući kartu grada primijetila sam i Lenuccijevu potkovu, niz parkova i trgova u obliku slova U u samom centru Zagreba. Unutar potkove nalaze se razne kulturne i sveučilišne ustanove. Potkova je prekrasan primjer urbanog planiranja: osvojila me šarenim secesionističkim građevinama i strukturama ukrašenim mnogobrojnim skulpturama. Jedan dan našla sam nešto slobodnog vremena prije odbojkaške utakmice u Novom Zagrebu i odlučila se spustiti niz Ulicu grada Vukovara. Prolazila sam tim dijelom grada nekoliko dana ranije i vidjela nekoliko modernih kompleksa koji su me zaintrigirali, poput hotela International i Strojarskog centra. Riječ je o velikim labirintima od stakla i čelika između kojih se nalaze mirne javne površine. Pogledavši prema gore, očaralo me oblačno nebo iznad zgrada, a svaka je strana zgrade drukčije reagirala na sunčevu svjetlost, prativši promjene oblaka i neba. Doista, bila sam očarana kako zgrade reagiraju na promjene svjetlosti i neba, pogotovo u vrijeme zalaska sunca. Staklene su strukture reflektirale i iskrivljavale žive boje, veliki bi se betonski blokovi kupali u zlatnoj svjetlosti, dajući novi štih umornim i turobnim zgradama, a pastelne secesionističke građevine mijenjale bi boju dok je sunce tonulo iza horizonta.

Grad me očaravao iznova i iznova. Svidjela mi se i Nacionalna Sveučilišna knjižnica, ogromna zgrada sastavljena od međusobno isprepletenih staklenih i kamenih blokova, s velikim atrijem koji pruža predivan pogled na grad studentima koji uče u knjižnici. Iako je bila većinom prazna, vjerujem da je knjižnica puna života dok traje semestar, i da tada unutrašnjost i stepenište knjižnice vrve studentima. Opisala sam tek djelić umjetnosti i arhitekture koja me se dojmila tijekom boravka u Zgradu, što mnogo govori o tome koliko je grad kvalitetno dizajniran.

U rujnu, kad se vratim na faks, bit ću obogaćena novim znanjima koje će zasigurno povećati kvalitetu mog rada. Na tome mogu zahvaliti Europskim sveučlišnim igrama koje su mi pružile priliku da budem ovdje, i to je najljepši dokaz kako događaji poput Igara mogu koristiti svima koji u njima sudjeluju, na svim razinama i na mnogo različitih načina.