Moje vrijeme ovdje u Zagrebu, posvećeno je, naravno, radu na Europskim sveučilišnim igrama Zagreb – Rijeka 2016.; kao volonter trudim se da prođu najbolje moguće. Ali i prije dolaska sam znala da želim što bolje iskoristiti vrijeme u ovoj predivnoj zemlji i istražiti je što više mogu. Također, moja starija sestra, koja putuje Europom već mjesec dana, trebala je biti u Splitu nekoliko dana, pa sam se htjela vidjeti i s njom.

Tako sam u petak, kad sam ulovila nekoliko slobodnih dana, odlučila iskoristiti to vrijeme i ubiti dvije muhe jednim udarcem: dogovorila sam se s njom da ćemo se naći u Nacionalnom parku Plitvička jezera. To je park od 16 jezera, bezbroj vodopada, 300 kvadratnih metara raja pod zaštitom UNESCO-a. Lako je dostupan i iz Zagreba i iz Splita, što ga čini idealnom destinacijom.

Za mene je to bio put od 140 km, oko dva i pol sata autobusom od centra grada, za moju sestru je trebao biti put od 230 km i četiri sata vožnje autobusom, ali neki autobusi koji su kasnili i požar (u blizini autoputa gorilo je raslinje, pa je promet bio zaustavljen) usporili su ju za oko četiri sata, pa sam neko vrijeme sama istraživala jezera.

No svoju tugu zbog činjenice da ću sa sestrom provesti manje vremena nego što sam planirala izliječila sam u parku,gdje su jezera, vodopadi i šumski putovi poslužili kao predivna distrakcija od njene odsutnosti.

Izašla sam iz studentskog doma oko 10:30 i krenula sam tramvajem broj 5 do autobusnog kolodvora u Zagrebu. Autobusnu sam kartu platila 81 kunu, a autobus je kretao u 11:30. Bio je to velik autobus, klimatiziran i udoban (i imao je wi-fi!). Vozili smo se raznolikim hrvatskim krajolikom. Vidjela sam mnogo toga – od grada i modernih gradskih zgrada do bujnih krajolika prošaranim malim, šarmantnim kućicama od krupnog šljunka i fasadama raznih toplih boja.

Autobus me ostavio kod prvog ulaza za posjetitelje oko 13:50 i nastavio svoj put ka drugom kraju zemlje. Platila sam 110 kn za kartu, zahvaljujući studentskom popustu, kratko pričekala, a zatim ušla u park.

Odmah pri ulasku fantastičan doček mi je priredio Veliki Slap. Budući da sam bila sama i s puno slobodnog vremena do sestrina dolaska, prošetala sam padinom do vodopada, prelazeći usput sjajno tirkizni Kaluđerovac i Novakovića Brod. Izbliza je voda blistavo, ribe plivaju blizu putova, pozdravljajući posjetitelje. Dalje u smjeru vodopada bio je divan drveni most, prepun posjetitelja, mnogi su se zaustavljali kako bi fotografirali i time usporavali ove uza sebe, ali tako je kako je – ipak je to vrhunac sezone, ovakvo stanje je očekivano za poznatije dijelove parka, ali na sreću, ipak nije standard za sve.

Tik prije samog Velikog Slapa, uočila sam strme stube kojima se uspinjala tek šačica posjetitelja. Kako sam htjela izbjeći barem dio buke i gužve, a i budući da me zanimalo kamo stube vode, krenula sam se uspinjati. Ubrzo sam se uspela gotovo do razine vodopada, visoko iznad nižih jezera, s pogledom koji se protezao kilometrima. Nikog nije bilo na vidiku. Bila sam zadovoljna putem kojeg sam pronašla i nastavila sam kroz šumu. Kroz sjajno zeleno lišće mogla se povremeno vidjeti plava voda i krajolik od kojeg zastaje dah.

Nakon nekog vremena našla sam se na trećem ulazu, gdje sam zastala da popijem kavu i pojedem kolač. U parku su dozvoljeni psi, ukoliko su na uzicama, i oduševilo me kad sam vidjela psa za susjednim stolom koji se htio sprijateljiti sa mnom prije nego sam otišla na brod preko jezera Kozjak. U ovom trenutku je počelo kišiti, ali nasreću, brodovi su natkriveni i nisam pokisnula.

Stigla sam na drugi ulaz oko 16:00 i nastavila stazom. U ovom trenutku, budući da je staza krivudala između jezera i nekad čak prolazila direktno iznad vodopada, a svako skretanje je donosilo novi vodopad, više nisam znala gdje na mapi se nalazim.

I zbilja, kretala sam se u krug neko vrijeme. Ups. Nakon toga sam slijedila znakove i vratila se odakle sam došla te uspjela pronaći put natrag od druge luke do prve luke. Tamo sam čula da je moja sestra napokon – u 17:50 – uspjela stići na prvi ulaz. Srela sam ju na vlaku, na prvoj stanici. Nažalost, zadnji autobus za Zagreb je polazio u 18:40, pa je naš kratki susret zapravo uključivao hodanje natrag do prvog ulaza i autobusne stanice, s kratkim stajanjem u dobro opremljenoj suvenirnici. Ostavila sam ju da istražuje park, ukrcala se na autobus, i tramvajem se vratila do studentskog doma. Stigla sam oko 21:00, upravo u vrijeme večere.

Iako cijeli susret i posjet nisu prošli onoliko dobro koliko su trebali, i dalje sam se izvrsno provela. U parku sam provela samo oko četiri i pol sata i većim ga dijelom istražila; iako bi za potpuni obilazak trebalo i više. Od malih do grandioznih jezera, livada, vodopada, vode i šume, park se zbilja može pohvaliti zapanjujućom raznolikosti pejzaža koja će impresionirati svakog tko ga posjeti. Ako volontirate, natječete se ili radite na Europskim sveučilišnim igrama, pronađite vremena da posjetite Plitvička jezera.

Autobusi kreću s autobusnog kolodvora, do kojeg se može stići tramvajem broj 5, koji prolazi blizu Studentskog doma Stjepan Radić. Autobusi voze od 5:45, i voze svakih sat ili dva sve do 23:30. Zadnji autobus za odlazak iz parka je u 18:40.

Karte se mogu rezervirati na internetu prije putovanja ili kupiti na kolodvoru.

Vožnja traje malo više od dva sata, ovisno o autobusu. Autobusi voze posjetitelje do prvog ulaza parka.

Karte: Odrasla osoba = 180 kn, studenti = 110 kn

Za grupe od 15 ili više odraslih cijena je 160 kn po osobi, a za grupe studenata 100 kn po osobi. Za grupe se preporuča najava unaprijed.

Cijene karata uključuju korištenje transporta unutar parka: vožnje brodom preko jezera, kao i vožnje vlakom.

Odjeća: Važno je obući prikladnu obuću – posjetitelji su se znali ozlijediti noseći japanke, i okliznuti se. Također, preporučam da se posjetitelji drže označenih staza. Znalo se dogoditi da netko tko je skrenuo sa označene staze radi fotografiranja padne s velike visine i pogine.

Postoji nekoliko restorana, suvenirnica i kafića oko parka, kao i hoteli za posjetitelje koji žele prenoćiti.